Žoharov blog
21.11.2009., subota
Samoborska Trek Shnita
 Svanula je dugo očekivana subota. Spreman i "nabrijan" sam došao pred Šoićevu kuću. Društvo se okupljalo. Čvrsto sam odlučio da ovaj put nema jurnjave, nego da potpuno koncentrirano pratim kartu i učim orjentaciju. Olakotna okolnost je da su staze markirane i to kvalitetno. Dogovorio sam da ovaj put samnom idu Zakonita i Maja P., kojima je ovo prvi trekking i Marko B., kojemu ovo nije prvi treking, ali da vidi kako ja radim orjentaciju pa da nešto nauči. To je otprilike kao kad šegrt uči drugog šegrta, no, možda je to moj put da postanem kalfa.  Nakon podjele papira na koje je trebalo upisati prolazna vremena po kontrolnim točkama zbog kasnije analize (nisam jedini koji uživa u gledanju brojčica), direktor utrke, ili bi u duhu jezika bilo ispravnije ravnatelj utrke, je označio start. Ravnatelj utrke je naš dragi mukki i sada ću vam ispričati malu priču o njemu. Meni je izuzetno simpatičan. Teško mi je dokučiti zbog čega, ali jednostavno je to tako. Kraj kojim smo trčali je mukki razgledavao godinama. Poznaje svaki kamen, svaki grm. Obzirom da smo i mi njemu dragi, želio je te ljepote podijeliti s nama, njegovim drugarima - trek(k)erima. Kao pravi domaćin je odmah pojurio prije svih nas u namjeri da nam pokaže put, postavi kontrolne točke, razbudi osoblje na okrijepnim punktovima i navijače uz stazu. Neki zli jezici su to protumačili na potpuno neprimjeren način. Nije mukkiju bitno da pobjedi u svom dvorištu. Zna mukki sve kratice i prečace, zna lokalno življe i dogovorio bi on s njima da nas zbune da mu je to potrebno. Da vas uvjerim u njegove poštene namjere, nastavite čitati opis i vidjet ćete da se tu radi o posebnoj brizi i pažnji. Start Potpuno netipično za trek utrku, uglavnom svi smo krenuli polako u tempu hoda po cesti. Na toj prvoj uzbrdici su još neki osim mukkija počeli žuriti. Razumijem ih i u meni je gorio natjecateljski žar. Neki su već tu krenuli u kraćenje (Nada B. i partner) i navodno im je dobro išlo. Žoharova crna (vidjet ćete na slikama zašto) družba se već u prva dva kilometra pozicionirala na začelju kolone. Bilo je tu nekih mojih pokušaja da im pokažem što je to trekanje, no, dio družbe nije bio fizički spreman, a bilo je i ranjenih. Karta je bila u rukama cijelo vrijeme i pratio sam stazu. Na kraju 2. kilometra izbijamo na makadam i tu se odlučujem na prvo kraćenje. Bilo je to kraćenje za jačanje ega. Optička vidljivost, preko livade, rizik minimalan. Nakon tog dijela smo izgubili optičku vidljivost prema grupi ispred nas (*.*micka iz dežele*.*, Mrakonja i Veljko), tako da je počelo snalaženje i orijentacija na vlastitu inteligenciju i zapažanje. Staza je dobro označena, pa nije bilo poteškoća. Već ovdje smo hodali po ravnom. Uskoro dolazimo u Dragonoš. KT1 Dragonoš Tu smo napravili kraću pauzu. Zakonita je morala popraviti bandage na nožnim prstima, a ostali su iskoristili priliku za skidanje, namještanje opreme, ispuštanje viška tekućine i sl. Tu su nas dostigla dva trekkera (kojima ne znam imena), koji su kasnili na start, ali su očito nadoknadili taj gubitak. Do KT1 nam je trebalo 58 minuta, a planirao sam 48 minuta. U planskom dijelu sam često spominjao brojeve staza. Na terenu nisam vidio ni jedan broj, barem se sada ne sjećam. Staze imaju neke druge oznake, kao SO, J, JPP, KO,... Od Dragonoša krećemo prema Jarušju asfaltiranom cestom. Na moju žalost, ni tu ne trčimo, pa se sada već opraštam od ideje da ću ekipi pokazati što je pravi trek, s trčanjem, s usponima, s gubljenjima, ...  KT2 Jarušje Ulazimo u Jarušje i na samom ulasku u mjesto je križanje. Gledam kartu i to križanje bi trebalo biti na kraju mjesta. Niti strane svijeta ne odgovaraju. Tu prvi puta do izražaja dolaze mukkijevi volonteri odnosno navijači. Pitamo dvije starije navijačice za put prema Šimrakima. Dok nam one objašnjavaju i nude više verzija, primjećujem kako nas promatra još par muškaraca te jedna sramežljiva gospođa iza zavjesa na prozoru. Nakon uputa, nastavljamo na desno prema kraju sela. Ostaje mi nejasno zašto cesta na lijevo nije ucrtana u kartu. Iza nas je već 6 kilometra staze. Od Dragonoša do Jarušja nam je trebalo 20 minuta. Plan je bio 24 minute, no, uzmemo li u obzir da smo išli po asfaltu, trebali smo to napraviti za 12 minuta i napraviti uštedu vremena za uzbrdice gdje je prosjek lošiji. Dolazimo do izlaska iz sela. Kod kapelice smo skrenuli lijevo. Nastavili i ponovo došli do križanja. Da nam bude lakše, na križanju je drveni stupić s planinarskim oznakama. S jedne strane piše oznaka planinarske staze broj 1 i strelica prema gore, a s druge strane isto broj jedan i strelica prema dolje desno (ako me sjećanje ne vara). Gledam kartu i vidim nekakvo račvanje. Odlučujemo se za desni krak, jer je tako nacrtano na karti. Odlazimo stazom, prolazimo pored nekog odašiljaća (BTS) i uskoro gubimo stazu. Livade, grmlje, ali nigdje oznake staze. Gledamo svi četvero, ali ne vidimo ništa. Odlučujemo se vratiti i ponovo proučiti to križanje. Na križanju srećemo Žanu, Janu i Janka. Uočavamo i planinarsku oznaku na lijevom odvojku i zajedno krećemo tim smjerom. Šećemo nekim putem, koji uskoro završava, pa malo po livadama, pa savladavamo neki jarak i ponovo livade. Janko i ja povremeno gledamo na kartu i pokušavamo ostaviti dojam da smo sigurni gdje smo i kamo idemo. Nije to daleko od istine. Znamo debelim prstom na karti pokazati gdje smo, no ne bi baš išli u veće detalje. Nakon nekog vremena ipak uočavamo detalje i spretno vodimo ekipu prema stazi 47. Naime, bilo je tu sumnjičavih članica tima, koje su javno izrazile sumnje u naše sposobnosti, znanja i vještine, pa su primjetile da ih vodimo u krug. Naravno, pa ovo je zamišljeno kao kružna staza. Krenuli smo iz Šoićeve kuće i tamo se moramo vratiti. Ponekad mi se čini da ne razumijem žene. Ili možda one ne razumiju mene. Nakon što smo sve uvjerili da smo na pravoj stazi, moja družba se odvaja od Jankove i nastavljamo sami. Povremeno nailazimo na lovačke čeke. Ima ih puno, no, nisam vidio niti jednu hranilicu za divlje životinje. Mislio sam da se pojam brige o divljim životinjama odnosi i na prihranu u zimskim mjesecima, ali očito su to zablude gradskog dečka. Staza i dalje dobro označena. Sumnje se javljaju u rijetkim trenucima kao na primjer kad se staza račva, a u sredini stoji stablo s planinarskom oznakom, pa ti biraj jel' se to odnosi na lijevu ili desnu stazu. Intuitivno smo pogodili i nastavili dalje. Naišli smo i na stupić s oznakom "ovdje ste", no sve ostale točke su bile izvan dosega moje karte, pa baš i nije bio od pomoći. Počinje spuštanje s brda Orto. Dolaskom do kućica (koje nisu ucrtane u karti) počinje ulazak u sjenu i hladnoća. Spustili smo se do točke Dobra voda. Vidjeli smo svoj dah i isparavanje tijela. Kao da smo ušli u hladnjak. Nastavljamo po makadamu uz potok Bazgovica. Uskoro vidimo na lijevoj strani oznaku i markacije za Šimrake. Prelazimo potok i počinje strmi uspon. Želim vjerovati da smo krenuli po kratici prema koti 532, a ne išli po stazi 34, 47 i 70. Ovaj put je bio markiran, iako na karti nije tako označen, pa ću pričekati provjeru GPR footprinta na Google Mapsu. Izlaskom iz šume nailazimo na prvu kuću. Tamo nas dočekuje mukkijev čovjek i na okrijepnoj stanici nudi s rakijom. Ljubazno odbijamo, zalihe su nam još pune.  KT3 Šimraki U Šimrake dolazimo za 1:22:19 (od Jarušja), odnosno u 10:55. Po planu kasnimo 15 minuta (uračunao kašnjenje starta). Zadovoljan sam. Šimraki su zanimljivo mjesto. Kao putnik namjernik zaključujem da su im party-ji opaki. Dvorište puno praznih gajbi cuge, dvorište puno rabljene bijele tehnike i one koja nije bijela. Nastavljamo asfaltiranom cestom (i opet ne trčimo) do T križanja gdje je očigledno izletište. Prateći kartu, napuštamo cestu i krećemo preko livade uzbrdo prema mjestu Delivuki. Kratka šetnja uzbrdo i prva okrijepa s čokoladicama i sendvićima. Dolaskom u Delivuke ne uočavamo planinarsku oznaku, nego krećemo stazom u lijevu stranu, tražeći put između kuća. Prolazimo i pored crvene kutije, u kojoj je žig. I dalje idemo prema drugoj strani sela i kako ne nalazimo put, ponovo proučavam kartu. Put je nacrtan prije crvene kutije, nastavlja se na put kojim smo stigli, pa odlučujemo ponovo provjeriti taj dio. Pronalazimo put, baš tamo gdje je bio nacrtan, a uviđamo i planinarsku oznaku, malo dalje od puta. Nastavljamo uzbrdo prema Golubića br. Tu nailazimo na vrlo zanimljive kuće, vjerojatno vikendice, no gubimo put. Ne vidimo planinarske oznake, pa odlučujem da idemo po azimutu. Spuštamo se prema cesti i nastavljamo prema Golubićima. Kasnije uviđamo i put po kojem smo trebali doći. U Golubićima nas ponovo pozdravljaju navijači. Gospođa pita jel nam teško. Nije, odličan je dan, odgovaramo. Gospođa nas ispraća paljenjem motorke, čiji nas je zvuk još dugo pratio. Nakon Golubića nailazimo na Crkvu Sv. Ivana. To je grko-katolička crkva. Spominju se i uskoci. Bilo bi zanimljivo malo detaljnije proučiti povijest tog mjesta. Nešto kasnije obavještavam družbu da smo prošli pola puta. Ovacije i radost su ispunili zrak tog divnog sunčanog i toplog dana. Nailazimo na križanje ispod Zečaka. Ne sjećam se zbog čega nismo kratili, vjerojatno nisu bili uvjeti. Nastavili smo putem prema Paukovićima, a na kraju mjesta prema vrhu. KT4 Zečak Lijep vrh. Dobar vidikovac. Čistina, livada. Na kontrolnoj točki smo trebali udariti žig, ako se dobro sjećam, ali žig je bio potpuno suh i nije bilo tinte. Već je 12:17, a prema planu smo trebali biti ovdje u 11:30, odnosno u 11:45 zbog kašnjenja starta. Dakle, kasnimo 30 minuta. Okinusmo par fotki. Kako je čistina, tako nema oznake puta, pa je opet kompas bio u akciji. Prođosmo između onih par kuća i onda opet ne vidjesmo oznaku puta. Odnosno, vidjeli smo oznake, ali sam protumačio da se radi o putu 34, a htio sam 48. Ponovo kompas i preko livada. Došli smo do gustiša. Nigdje prolaza, nigdje staze. Ponovo kompas u ruke i po azimutu prema cesti. Sam silazak je bio strm i u trenucima izazovan, ali i tako smo išli po uzbuđenja i avanturu. Gazimo po makadamu, žene veselo čavrljaju, ja pratim kartu i pokazujem Marku detalje po karti. Nailazimo na dio gdje se staza spaja na cestu. Djeluje zaraslo, pa mi je zapravo i drago da ju nismo pronašli. Kasnije staza ponovo ulazi u šumu, no odlučujemo taj dio odraditi makadamom. Radi se o 200 metara. Nakon tog dijela skrećemo lijevo u šumu na dio koji se zove Opaljenka. Lijepa šuma. Uživao sam gledajući okoliš. Na 20. kilometru se odvajamo od tog puta i skrećemo na lijevo, prateći oznake. Nastavljamo spuštanje. Kaže Zakonita da joj je to najljepši dio.  KT5 Jankov mlin Jankov mlin je zapravo streljana. Mlinovi u ovom kraju nisu profitabilni, pa je Janko promjenio djelatnost. Obzirom na broj lovačkih čeka, posao mu sigurno sjajno ide. Od Zečaka do Jankovog mlina smo prema planu trebali doći za 42 minute, a nama je trebalo 59 minuta. U trci smo već 5 sati, a kašnjenje je povećano na 45 minuta. Teški dio tek dolazi. Ubrzo nakon Jankovog mlina napuštamo makadam i preko srušenih stabala krećemo na strmi put prema vrhu Vornica (640). Na udaljenosti manjoj od kilometra nas očekuje uspon od 260 metara. Strm uspon, stvarno strm uspon. Povremeno zastajkujemo i čekamo naše sporije članove. Uspon se čini beskonačan i kad pomislim da sam spoznao pojam beskonačnosti, uspon se i dalje nastavlja. Uspon me podsjetio na sljemenski "Put u nebo". Bilo je naporno i iscrpljujuće. Dolaskom na vrh napravili smo stanku, pojeli i popili pa nastavili po zaravni na vrhu. Kad sam planirao trku, mislio sam na kilometražu, na vrijeme, ali i na vodu. Na trkama pijem i ne trudim se štediti. Obično ponesem dovoljno tekućine. Ovaj put sam računao da bi 2 litre po glavi trebale biti dovoljne za cijelu trku, a računao sam da popunu možemo po potrebi napraviti na P.D. Žitnica Japetić, ako ne i ranije u selima. Vode mi je nestalo prije Jankovog mlina. Uzeo sam par gutljaja od Zakonite. Kasnije je i njoj nestalo tekućine, tako da smo na Vornici pili Markov čaj. Možda bi mi računica i bila dobra (bar do Žitnice), ali umjesto da natočim 2 litre, ja sam natočio 1,5 litru (i Zakonitoj i meni). Na Vornici su opet oznake nestale, pa smo hodali po oranici koristeći kompas, sve do puteljka koji nas je odveo u selo Grabarak. Tamo je bilo veće izletničko društvo i bilo mi je glupo tražiti vode, jer su je i oni donijelu u karnisterima. Zanimljivo je da u drugim kućama nisam vidio ljude, ali ni nikakvu vodovodnu instalaciju iz koje bi natočili vodu. KT6 Grabarak Na kraju sela se nalazi raspelo, koje je služilo kao kontrolna točka. Po planu smo ovdje trebali doći u 12:30, no bilo je 14:20, što je kašnjenje od skoro 2 sata. Izgubili smo puno vremena na usponu. Počeo sam brinuti. Još nas čeka uspon na P.D. Žitnica Japetić, po planu u utrci bi trebali biti još sat i pol, no obzirom kako smo usporili to bi lako moglo biti i 2 sata. Šuma, brda, sve to utjeće na smanjenu vidljivost kad dolazi večer. Na izlasku iz Grabarka, nastavljamo po makadamu do jednog oštrog zavoja, gdje nas put ponovo vodi u šumu. Uspon nije bio ni približno strm kao onaj prema Vornici. Dolazak na proplanak ispred P.D. Žitnica Japetić je bila prava radost za sve članove. KT7 P.D. Žitnica Japetić Od Grabarka do Doma je nešto malo više od 2 kilometra. Trebalo nam je 35 minuta. Prosjek od skoro 18 min/km. Tu smo napravili pauzu od barem 15 minuta. Napio sam se vode, napunio zalihe, pojeli smo sendviće, malo odmorili i morali krenuti. Nailazimo na još jednu orijentacijsku zagonetku. Križanje sa starom crvenom oznakom. Puno je navedenih mjesta i strelica, propucano do mjere da se jedva čita. Nije im dosta Jankov mlin, nego i tu pucaju. No, moj problem je što je tu križanje gdje jedan makadamski put ide lijevo, jedan desno, ali postoji i staza u šumu. Treba li ići po makadamu ili stazi. Prema kuda pokazuje ta strijelica i taj znak. Nailazi vremešni par. Pitamo za savjet. Nastavljamo stazicom kroz šumu. Šuma je lijepa, pratimo oznake do mjesta gdje šumarija radi svoj posao. Tu usporavamo, ali nalazimo put dalje. Spuštamo se do Velikih vrata i asfalta, ali nastavljamo kroz nečije dvorište do planinarske staze i Vučje drage. Na samom kraju Vučje drage nailazimo na lijepu kuću s velikim ražnjem. Snažno vjerujem da vlasnik zna uživati u životu. Kombinacija kamena i drva. Staklena stijena. Uređeni eksterijer. Hm, ... pure pleasure. Sada se prebacujemo na asfalt i nastavljamo kroz M. Lipovec. Iako je asfalt, lagano "tabanamo". Povremeno mi pogled vrluda po ruševinama starog grada Lipovca. Još jedna priča koju bi rado čuo. Cilj Nakon 29,5 kilometra pješaćenja (mjereno koncem po karti), nakon 7:47:31 sati stižemo u Šoićevu kuću. Dočekani ovacijama okupljenog mnoštva koje nas je ipak pričekalo, iako su žudjeli za toplim tušem i odlaskom svojim kućama. Zahvaljujem svima na toplom dočeku. Zahvaljujem svojoj družbi na povjerenju. Zahvaljujem mukki-ju na odličnom i lijepom treningu. Naj kaj zamerit zbog uvodne reči.  Distance: 29.070 m (naravno, po Garminu, iskreno vjerujem da smo napravili 30 km) Time: 7:47:31 Avg HR: 114 Max HR: 147 Avg pace: 15:35 min/km Rezultati: Rezultati Galerije: Slavko Mrakonja Maja P. Žohar |
- 23:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Siječanj 2011 (11) Prosinac 2010 (8) Studeni 2010 (9) Listopad 2010 (12) Rujan 2010 (7) Kolovoz 2010 (12) Srpanj 2010 (9) Lipanj 2010 (9) Svibanj 2010 (7) Travanj 2010 (7) Ožujak 2010 (8) Veljača 2010 (8) Siječanj 2010 (13) Prosinac 2009 (8) Studeni 2009 (7) Listopad 2009 (10) Rujan 2009 (7) Kolovoz 2009 (11) Srpanj 2009 (6) Lipanj 2009 (8) Svibanj 2009 (10) Travanj 2009 (12) Ožujak 2009 (11) Veljača 2009 (10) Siječanj 2009 (14) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Žoharove sportske aktivnosti
Rekordi: 21,1: 01:38:20 Zagreb, 05.10.2008. 42,2: 03:49:06 Ljubljana, 26.10.2008. JGL: 00:48:12 JGL2, 8./31 00:46:42 JGL3, 10./49 00:50:32 JGL4, 22./72 00:49:19 JGL5, x/x Treking liga: 2008: 105./242 2009: 40./325 2010: 115./502 Ciljevi za 2011.: 21,1: <02:00:00 42,2: <04:00:00 half IronMan završiti ili možda Rekreacijom protiv sporta
Plan trka za 2011
06.01.2011 16.01.2011 23.01.2011 05.02.2011 20.02.2011 27.02.2011 13.03.2011 27.03.2011 17.04.2011 08.05.2011 ! :) ! 11.06.2011 ! Olimpijski triatlon ! 18.06.2011 ! Olimpijski triatlon ! 17.07.2011 ! Half IronMan ! 01.10.2011 CRES TREKING 09.10.2011 Zagreb maraton 23.10.2011 Ljubljana maraton 13.11.2011 Starek polumaraton 19.11.2011 GOLI OTOK TREKING |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||